Natrij je glavni elektrolit u organizmu koji regulira razinu izvanstanične tekućine u tijelu. Status hidriranosti organizma izravno je ovisan o natriju budući da je natrij taj koji pumpa vodu u stanice. U suprotnom smjeru, iz stanice prema vani, kalij pumpa van nusprodukte staničnih procesa, i time ih šalje na put eliminacije iz organizma (putem urina, znoja ili stolice). To je poznati fiziološki princip "natrij-kalijeve" pumpe kojom se odvija proces izmjene tvari između stanice i njene okoline. Osim što je odgovoran za ravnotežu vode u organizmu, natrij također održava osmotsku ravnotežu, kiselo-baznu ravnotežu i volumen plazme, te sudjeluje u provođenju živčanih impulsa i kontrakcijama mišića. Bez natrija nema ulaska hranjivih tvari u stanicu, nema rada srčane pumpe i nema ulaska glukoze u stanice. Također bez natrija nema apsorpcije brojnih hranjivih tvari iz crijeva koje se apsorbiraju aktivnim principom pomoću natrij kalijeve pumpe.

Zanimljivo je istaknuti da se osobe koje se nađu u bolnici često žale na neslanu hranu i "bljutav" okus bolničkog menija. Međutim, to nije posljedica pogreške u bolničkoj dijeti ili štednje soli, već naviknutosti pučanstva na prosječno visok unos natrija, pa s time i pomaknutog osjećaja slanosti hrane. Sigurno je da u hrani koja se priprema bez ili vrlo malo dodane soli nema razloga za brigu o deficitu natrija, jer natrija ima sasvim dovoljno u hrani kao prirodni sadržaj. Slično se dešava osobama koje su naviknute na visok unos bijeloga šećera i na prirodan, čist okus nekog napitka u koji nije dodan šećer reagiraju da im je npr. servirani čaj bez šećera "bezukusan" i "gorak".

Dnevna fiziološka potreba natrija iznosi svega oko 500 mg, što je oko 5 do 8 puta manje od prosječnog unosa, pa je izvjesno da svakodnevno zapravo izbacujemo višak unesenog natrija. Stoga nema potrebe dosoljavati hranu, bojeći se "manjka soli" u organizmu. Ipak, deficit se može desiti usljed prekomjernog gubitka natrija usljed neadekvatne prehrane u određanim uvjetima. To se prije svega odnosi na sportaše koji prehranu zasnivaju na svježoj hrani te umjesto izotoničnih napitaka konzumiraju vodu, jer oni tijekom vježbanja mogu doći u stanje hiponatremije usljed prevelikog gubitka natrija znojem, osobito u ljetnim mjesecima. Takvo stanje karakteriziraju bezvoljnost, konfuzija, trzanje mišića, a u težim slučajevima i napadaji te koma. Hiponatremija je također moguća kod prekomjernog unosa tekućine, prije svega vode, osobito kod osoba kod kojih bubrezi u većoj ili manjoj mjeri zataje. Time se desi svojevrsno ispiranje organizma usljed velikog protoka vode kroz bubrege koji ne mogu dovoljno uspješno reapsorbirati natrij.

Budući se izlučuje i vrlo efikasno regulira bubrežnom filtracijom, natrij iz hrane teško može dovesti do suviška unosa. Izuzetak je naravno dosoljavanje hrane, ili prekomjeran ukupni dnevni unos slane hrane. U slučajevima stalnog prekomjernog unosa natrija, dolazi do pojave edema i visokog krvnog tlaka. Visoki unos natrija također predstavlja povećani rizik od osteoporoze jer suvišak natrija povezan je s povećanim gubitkom kalcija putem lučenja bubrega. Za natrij nije utvrđena gornja sigurnosna granica unosa jer organizam višak natrija jednostavno izlučuje putem bubrega. Međutim, zdravstvene preporuke organizacija za prevenciju srčanožilnih bolesti i hipertenzije preporučuju ograničenje unosa natrija na manje od 2400 mg dnevno (što je otprilike polovica natrija koja se nalazi u prosječnoj ishrani).

Službena medicina je dugi niz godina implicirala povezanost viška natrija u ishrani sa srčanožilnim oboljenjima, infarktom i karcinomom. Međutim, premda je nepobitno da natrij u suvišku izaziva zdravstvene probleme, takva istraživanja i navodi obično izostavljaju ogromnu ulogu trans masnih kiselina (koje je medicina donedavno sasma ignorirala u etiologiji navedenih bolesti), manjka antioksidansa, općih prehrambenih navika i količinu vode koja se konzumira. Iako je važno pacijentu koji ima povećani rizik od navedenih bolesti objasniti opasnost prekomjernog unosa natrija, važno je znati da on nije isključivi krivac, i da se problem ne može riješiti (samo) njegovim limitiranjem u ishrani.