Jedan od brojnih varijeteta iz porodice tikava, kivano nam dolazi sa Novoga Zelenda, zemlje u kojoj se danas najviše uzgaja. Samo ime "Kiwano" je zapravo zaštićeni naziv firme Prinut Inc. s Novoga Zelanda, gdje se se komercijalno uzgaja od 80-ih godina prošlog stoljeća. Za razliku od dinje ili lubenice, glavni adut kivana nije okus i miris, već izgled. Vjerovali ili ne, ovo voće svoj komercijalni uzgoj i popularnost ima najviše zahvaliti svom pitoresknom izgledu. Prekriven je bodljama, narančaste boje dinje, dužine 10-14cm. Kada se otvori, pulpa mu je zelena i želatinozna, ispunjena brojnim sjemenkama. Uzgaja se vrlo slično krastavcu.

Bodljikavi plod zadržava privlačnost sve do prvog kušanja. Okus je pomalo bezizražajan, s dalekim natruhama citrusa i banane. Slatkoća je taman na granici da ga se ubroji u voćke. Drugi kontra-argument (ili prepreka) su sjemenke, vrlo tvrde, brojne i gorke koji uvelike otežavaju konzumaciju ploda. Najbolje je voćnu pulpu iscijediti i piti kao sok. Kako je komplicirana konzumacija vrlo upitna karakteristika, kivano se najviše koristi u dekorativne svrhe, bilo na stolu ili u vrtu kao i neke druge, ipak deklarirane nejestive, tikve. Dakle, vrlo atraktivan i egzotičan ukras, koji je također, uz malo teškoća, i jestiv plod.

Sa prehrambene strane, kivano nema ni izbliza nekakav vitamin, mineral, fitonutrijent ili drugi prehrambeni razlog zbog kojeg bi ga izrazito preporučili, te uputili čovjeka da se snalazi kako ga uopće iskoristiti za jelo.